Pronalazak kalcifikata RTG ili ultrazvučnom dijagnostikom u bolnom ramenu, stopalu, ahilovoj tetivi ili na nekoj drugoj lokaciji unutar mišića, tetive ili ligamenta može biti početak dugog puta za pacijenta. Zašto i kako se kalcifikat našao tamo gdje je sada? Kako ga se riješiti? I najvažnije pitanje, je li upravo on odgovoran za bolove? Prva reakcija najčešće je nastojanje da se pronađe način kako bi se taj kalcifikat „razbio" ili kako drugačije uklonio s mjesta gdje se nalazi. No, priča o kalcifikatima u sustavu za pokretanje nije tako jednostavna, niti je pronalaženje kalcifikata uvijek znak da je pronađen uzrok bolnog stanja.

Kalcifikati u tetivama mogu nastati na dva načina, te ih tako i dijelimo- na degenerativne i reaktivne. Kada pod jakim povećanjem pogledate tetivu, vidjeti ćete da ona izgleda upravo kao špaga- mnogo niti gusto je i paralelno postavljeno jedna do druge. Degenerativni kalcifikati u osnovi su dio prirodnog procesa cijeljenja tetiva u tijelu. Naime, kako starimo, tako pojedine niti tetiva i ligamenata pucaju. Kako niti pucaju, tijelo ulaže kalcij na mjesta puknuća, smanjujući na taj način štetu. Takvi kalcifikati rijetko uzrokuju bolove ili druge nalagode, te ih nalazimo kao usputni nalaz u RTG snimkama ili ultrazvučnoj pretrazi na gotovo svim tetivama u tijelu.

Reaktivni kalcifikati potpuno su druga priča, te je i njihov sastav drugačiji od degenerativnih, a najčešće se događaju upravo unutar rotatorne manšete na ramenu. Do danas nije razjašnjen uzrok njihova nastanka, iako se struka slaže da nisu uzrokovani traumom, te su vrlo rijetko posljedica sustavnih oboljenja. Uobičajen naziv za ovaj tip kalcifikata jest kalcificirajuća tendinopatija, te se ona dijeli u četiri faze:

• Formativna faza- u kojoj poradi nepoznatog uzroka dolazi prvo do promjene u samoj tetivi, a potom i nakupljanja kalcija. U ovoj fazi kalcifikat nalikuje kredi za pisanje, a bolovi su uobičajeno konstantni i umjereni sa povremenim naglim i kratkotrajnim pogoršanjima.
• Faza mirovanja- Jednom oformljen, kalcifikat ulazi u fazu mirovanja. Ona može, ali i ne mora biti bolna. U koliko je kalcifikat velik ili specifično smješten može uzrokovati ograničenje kretnji.
• Resorptivna faza- Nakon određenog vremena (različitog od slučaja do slučaja) dolazi do upalne reakcije tkiva u okolini kalcifikata sa postupnom reapsorpcijom istog. U ovoj fazi, koja može biti i izrazito bolna,  kalcifikat više liči na pastu za zube.
• Postkalcifikacijska faza- Jednom kada je kalcifikat resorbiran, nastavlja se cijeljenje tetive, sa konačnim uklanjanjaem ukupne simptomatologije.

Kako je rame zglob sa najčešćom pojavnošću kalcificirajućih tendinopatija, tako je i mnogo znanstvenih podataka dostupno na tu temu. Dakle, kalcificirajuća tendinopatija ili jednostavnije, kalcifikat u ramenu tek je opis RTG ili ultrazvučne dijagnostike, i ne mora automatski predstavljati uzrok problema u ramenu. Štaviše, različite studije govore kako u općoj populaciji možemo pronaći kalcifikate kod svake pete osobe, starije od 20 godina. Nešto češće kalcifikati u ramenu pisutni su u žena. Isto tako, nešto češće pojavljuju se u desnom ramenu. Obostrani kalcifikati prisutni su kod nešto manje od 20% slučajeva, a najčešće se pronalaze kod službenika i kućanica (barem u Amerscan laserici). Samo prisustvo kalcifikata ne znači da je rame bolno, niti da će ono u dogledno vrijeme postati bolno. Jedan dio kalcifikata prođe kroz sve četiri svoje faze bez ijednog simptoma. S druge strane, bolno rame na čijim su tetivama pronađeni kalcifikati treba detaljno biti pregledano od strane specijaliste ne bi li se utvrdilo da li sam kalcifikat uzrokuje bolove, ili bolno stanje uz ograničenje kretnji uzrokuju drugi procesi, nevezani za sam kalcifikat. Kada je kao uzrok simptoma determiniran sam kalcifikat, slijedi liječenje.

Kalcifikate u tetivama dijelimo na degenerativne i reaktivne. Prvi su dio prirodnog procesa cijeljenja u tijelu i rijetko stvaraju probleme, dok kod drugih ne možemo sa sigurnošću odrediti uzrok njihova nastanka, te češće uzrokuju bolove i ograničenje kretnji u zglobovima. Kako se reaktivni kalcifikati najčešće pojavljuju unutar tetivnih spletova ramena, najviše iskustva, kao i ponajviše znanstvenih radova obrađuje upravo njihovo liječenje.

Iako bi bilo najbolje kada bi smo nekom terapijskom metodom mogli naprosto ukloniti kalcifikat, to je u praksi teško, a često i nepotrebno. Većina kalcifikata ima tri svoje faze kroz koje prolaze spontano- faza nastanka, mirovanja i resorpcije. Gotovo svi kalcifikati tijekom dugog vremena spontano nestanu. Tako i terapija ide u smijeru smanjivanja simptoma, te održavanja ili poboljšanja pokretljivosti zgloba, u ovom slučaju ramena. Primarno liječenje započinje sa fizioterapijom, koja se u posljednje vrijeme zasniva na tehnologiji lasera i ultrazvuka, kojima se može pridodati i elektroterapija, magnetoterapija, te neke metode termoterapije, svakako uz adekvatne vježbe. Još su austrijski liječnici prije nekoliko godina jasno pokazali da upravo ultrazvuk direkno utječe na smanjivanje simptoma kod kalcificirajućih tendinopatija. Laserskom tehnologijom, koja se u posljednjem desetljeću naglo razvijala, koristimo se u svrhu analgezije. Sve u svemu kod više oudarni vald 70% tretiranih pacijenata uobičajeni fizioterapijski postupci donesu željeno olakšanje, te nestanak ili bitno smanjenje nelagode vezane uz kalcifikat.

U koliko fizioterapija ne donese željene rezultate, uobičajeno se bolovi nastoje sanirati injekcijama kortizona. Postupak poznatiji kao „blokada" ima svoje dobre i loše strane. Iako kod određenog broja pacijenata može naglo i brzo smanjiti bolnost, rijetko su efekti ove terapije dugotrajni.

Terapija udarnim valom relativno je nova metoda kojom se putem fokusiranih zvučnih pulseva nastoji pokrenuti prirodni proces cijeljenja u tretiranom području, a time i reapsorpcija kalcifikata u ramenu. Valja naglasiti da se ona primjenjuje tek poslije neuspješno sprovedene klasične fizioterapije, te nakon neuspjeha ostalih konzervativnih metoda liječenja. Uobičajeno se koristi kao alternativa operativnim zahvatima i zbog toga što je vrijeme opravka poslije nje kratko. Zbog svoje uspješnosti i jednostavnosti primjene, ova metoda polako postaje standard u liječenju upravo kalcificirajućih tendinopatija.
U prošlosti, za dezintegraciju kalcifikata koristila se i terapija x-zračenjem, odnosno RTG zrakama. Iako i danas ponekad susretnem ljude koji svjedoče da im je takav vid terapije pomogao kada su svi ostali pokušaji bivali neuspješni, taj je postupak napušten poradi mogućih ozbiljnih nuspojava zračenja.

Lavaža je metoda „ispiranja" kalcifikata fiziološkom otopinom, odnosno slanom vodom i to kroz dvije igle koje se uvode u neposrednu blizinu kalcifikata. Postupak sprovodi liječnik ambulantno i to samo onda kada je kalcifikat u tekućoj fazi.
Operativnom liječenju pristupa se kada su sve ostale metode liječenja pokušane bez uspjeha. Dva su najčešća zahvata. Prvi je artroskopija, te je kod njega, poradi malih ulaznih rana i manje štete za okolna tkiva postoperativni oporavak relativno brz. Drugi je operacija na otvorenom ramenu, te je postoperativni oporavak bitno duži no kod artroskopije.