Priča govori da je u početku kolokvijalni naziv za lateralni epikondilitis bio lakat perača prozora. No sve se promijenilo pri posjetu jednog bogatog industrijalca svojem liječniku u New Yorku. Njegovi su bolovi u laktu bili uporni, te je pomoć liječnika bila nužna. Lateralni epikondilitis nije ime koje možete zapamtiti lako, a lakat perača prozora nije nešto što bogati industrijalac može izgovoriti pred rodbinom i prijateljima. Razmišljajući kako da riješi taj sitni problem, dotični je liječnik došao na ideju - Teniski lakat.
Bila ova priča istinita, ili spada u domenu urbanih legendi, ostaje činjenica da je teniski lakat vrlo čest bolni sindrom, te bez obzira na nadimak, nije rezerviran samo za tenisače. Naime, lakat i pokreti u njemu u mnogome su korijen pokretima u šaci koja nam je za svakodnevni život i sportske aktivnosti od iznimne važnosti.
U okolini lakta hvata se većina mišića koja pokreće prste i omogućuje njihov stisak i opuštanje. To će reći da se sve što uhvatimo, podignemo ili nosimo u rukama, neizostavno prenosi od šake preko lakta, pa sve do ramena. No, to nije problem. Za prijenos sila tijelo je ustrojeno više nego dobro. Problem nastaje onda kada se određeni monotoni pokreti ponavljaju iznimno dugo, a pogotovo onda kada su izvođeni vrlo snažno. Pokreti servisa ili bekenda u tenisu izvrstan su primjer za to, no ništa manje rizični nisu ni kružni pokreti pri čišćenju, posebice pranju prozora, zidanju (žbukanju, miješanju betona), bojanju zidova, radu sa odvijačem, kopanju... Sve to može dovesti do preopterećenja mišića podlaktice, te posljedično do oštećenja njihova hvatišta na laktu, što zovemo epikondilitisom, ili preciznije lateralnim epikondilitisom, odnosno, teniskim laktom.
Najznačajniji simptom u ovog sindroma, jest bol, koja u početku može biti slabog intenziteta, da bi kasnije postajala sve jača. Rijeđe nastup simptoma može biti i iznennadan, a u formi oštre boli izazvane nekom kretnjom ili intentzivnom fizičkom aktivnošću. U oba slučaja bol se pojačava kod hvatanja šakom ili opružanja prstiju, što onemogućava rad u nekim profesijama, kao i sve sportske aktivnosti koje uključuju pokrete i hvatanje šakom.
Za liječenje je najvažnije brzo i pravilno dijagnosticirati oboljenje i odmah započeti s terapijom. No i sama terapija zavisi od nivoa oštećenja, trajanja simptoma, te prethodno neuspoješnih pokušaja liječenja. U ranoj fazi, osnovni je cilj smiriti upalu, te se u tu svrhu korsti cijela baterija fizioterapijskih postupaka uz kombinaciju ledenih obloga, elektroterapije i magnetoterapije, a kasnije i ultrazvučnog liječenja, lasera, presoterapije. U subakutnoj fazi, frikcijska masaža u kombinaciji sa stimulacijom okidačkih (trigger) točaka donosi vrlo dobre rezultate. Naime, pri konačnom cijeljenju tkiva oštećenih u lateralnom epikondilitisu, pritisak i pokret kod ovih zahvata može značajno ubrzati cijeljenje.
Ako i nakon nekoliko mjeseci i uporno sprovedene fizioterapije ne dolazi do poboljšanja, valja razmotriti i primjenu terapije udarnim valom. Ona predstavlja stimulaciju cijeljenja kroničnog stanja na hvatištima tetiva putem fokusiranih zvučnih impulsa. Naša su iskustva s tom metodom odlična, ali treba napomenuti da i nakon nje valja dozvoliti tijelu vrijeme da završi ovako započeti proces cijeljenja. Kako je nakon udarnog vala smanjenje bolova gotovo trenutno, sportaši se znaju prerano vratiti u punu sportsku aktivnost usprokos savjetima liječnika i terapeuta. To priziva nova i veća oštećenja tetivnog aparata.
Vježbanje započinje pri prvoj pojavi simptoma, te se u početku zasniva na istezanju sa ciljem smanjivanja mišićne napetosti, a s tim posljedično i tenzije na mišićnom hvatištu na laktu. Kasnije se uključuju i vježbe jačanja za mišiće podlaktice. No tu ne treba stati. Pokreti u košarci, tenisu, rukometu, odbojci, borilačkim vještinama i drugim sportovima obuhvaćaju cijeli gornji ekstremitet, te valja procijeniti i stanje mišića nadlaktice, ramena i gornjeg dijela leđa, a potom ispraviti eventualno uočene nedostatke u njihovoj snazi i izdržljivosti. Naime, istraživanja, naročito u tenisu, pokazala su direktnu vezu između snažnih mišića ramena i gornjeg dijela leđa i smanjenog stresa na razini lakta. Osim toga, kod nastupa bola u laktu, dobro je provjeriti i tehniku udarca ili šuta rukom, te eventualne uočene nepravilnosti također nastojati ispraviti. Ako se i sanira samo oštećenje, a sportaš se vrati u neizmjenjen trenažni proces koji je vjerojatno i uzrokovao bolno stanje, tada nije moguće očekivati i trajnu sanaciju, već samo prolazno poboljšanje.
Ovo oboljenje može biti vrlo uporno, pa se liječenje može protegnuti tjednima, a ponekad i mjesecima do potpunog nestanka svih simptoma. Statistika kaže da i kod najbolje, pravovremene i dovoljno uporno sprovedene fizioterapije ostaje od 10% do čak 30% onih koji ne osjećaju dovoljno smanjenje simptoma za povratak u normalnu svakodnevicu ili sportsku aktivnost. Tada se može pokušati sa instilacijom kortizona (injekcija direktno na mjesto oštećenja), a ako niti to ne donese rezultat i sa operativnim zahvatom.
Poseban je problem ponovni povratak u trening nakon završenog liječenja, te on ne bi trebao biti nagao, već se opterećenja trebaju postupno povećavati. U tome može pomoći i kratkotrajno nošenje poveske na podlaktici. Naime, pritisak takve poveske ili bandaže smanjuje maksimalno moguću kontrakciju mišića čije je hvatište u procesu cijeljenja, pa na taj način smanjuje i mogućnost ponovnog ozljeđivanja. No, smanjenje snage mišića podlaktice podrazumjeva i veći stres mišića nadlaktice i ramena, te se u dužem vremenskom periodu povećava rizik od ozljeda i na tim segmentima. Stoga je nošenje poveske tek pomoć u povratu u puno trenažno opterećenje, a nikako trajno rješenje.
Prevencija sindroma prenaprezanja na laktu relativno je jednostavna i zasniva se na vježbama istezanja mišića šake i podlaktice u kombinaciji sa njihovim snaženjem. Osobitu pažnju valja posvetiti pravilnom radu sa utezima u teretani. Upravo trzajevi i nabačaji, te neke druge vježbe snage mogu biti glavni uzrok ozljedama lakta u košarci.