Poliklinika za ortopediju, fizikalnu medicinu i fizikalnu terapiju Rijeka

Djeca sportaši

Svakodnevno sa malih ekrana, kao i iz drugih medija, političari i  stručni ljudi različitih profila poručuju kako bi bavljenje sportom trebala biti obaveza za većinu, ako već ne i za svu djecu. I ovdje nema prijepora. Sport je zaista zdrav način življenja, a i dokazano pomaže pravilnom psihofizičkom razvoju djece. No, pitanje jest razumijemo li u potpunosti funkciju sporta u tom razvoju? Znamo li kako modificirati sportsku aktivnost kako bi služila tom cilju i znamo li izbjeći zamke na tom putu? Imamo li infrastrukturu koja će poduprijeti taj cilj? Je li rezultat u natjecanju ono čemu težimo i što je sve dozvoljeno u ostvarenju tog rezultata? Surađuju li međusobno medicina i sport dovoljno kako bi mladom organizmu pružile najbolje? Je li okruženje u kojem živimo dovoljno okrenuto potpori bavljenja sportom poradi sporta samog ili samo poradi rezultata? Ili još konkretnije, volimo li npr. vaterpolo samo zato jer nam je reprezentacija osvojila zlato na svjetskom prvenstvu, ili poradi vaterpola samog?

Iz perspektive sportskog fizioterapeuta koji, između ostalog, već skoro dva desetljeća liječi djecu sportaše, odgovori na većinu ovih pitanja nisu baš afirmativni. Ne stoga jer je sport loš za razvoj djece, naprotiv. Više stoga što su ciljevi bavljenja sportskom aktivnošću pomalo okrenuti naglavačke, pa je tako i primarni cilj, dakle pravilan psihofizički razvoj, gurnut u stranu, a sportski rezultati postali su pomalo sami sebi svrha. U dostizanju tih rezultata jedan se dio djece povrgava trenžnim opterećenjima koja su posve nepodesna za njihovu dob i trenutne tjelesne mogućnosti, uzrokujući na taj način ozljede, od kojih se neke liječe dugo i teško. Na žalost, suradnja između medicine i sportskih djelatnika, nije nivou, na kojem bi nužno trebala biti. Osim toga, cilj sportske aktivnosti u toj, dakle dječijoj i mladenačkoj dobi trebao bi biti samo bavljenje sportom, no sportski je rezultat ono što se mjeri. A i uloga sportskog fizioteraputa svedena je na liječenje već nastalih ozljeda umjesto na njihovu prevenciju. Naravno, postoje iznimke koje vesele i pokazuju da se čak i u ovakvom okruženju mogu pomiriti rezultatski imperativi sa specifičnim zahtjevima sportskog angažmana djece. No sam je sustav sustav problematičan, te postavlja prepreke, umjesto da olakšava stvaranje kvalitetnog okruženja za rast, razvoj i sportsku aktivnost djece.

U cijelom tom konglomeratu različitih interesa i nedostatne infrastrukture roditelji, a i sama djeca bivaju u većem dijelu prepušteni sebi i svojoj snalažljivosti. Sportska ozljeda u djece sportaša zbrinjava sa redovnim putem, obično dugim čekanjem u dugim redovima ispred specijalističkih ordinacija, u kojima liječnik specijalist, čak i kada to stvarno želi, ne može posvetiti dovoljno vremena mladom sportašu. Sama fizioterapija nije dovoljno dostupna, a i kada to postane, njeni postupnici nisu prilagođeni sportskom organizmu, pa je proces oporavka spor, a ponekad i neadekvatan. Povratak u punu sportsku akitvnost poslije ozljede poseban je problem, te je njegovo riješenje prepušteno treneru, koji za tu zadaću nije dovoljno educiran. Za nužno prisustvo adekvatno obučenog fizioterapeuta nema niti organizacijskih, a često niti financijskih preduvjeta. A, da vas posjetim, upravo su to djeca iz kojih bi se trebali izroditi novi Kostelići, Balići, Ljubičići i Draganje.

PRAVILA TRENINGA

Koncepcija trenažnog procesa i njegovo sprovođenje u praksi uvelike utječu ne samo na konačne sportske peroformanse sportaša, pa tako i onih mladih i djece, već su oni u direktnoj korelaciji sa brojem ozljeda, kako u određenom sportskom kolektivu, tako i individualno. U djece, ta je direktna međuovisnost pravilnog treninga i broja i veličine ozljeda još vidljivija i poradi specifične osjetljivosti organizma u rastu i razvoju na velike zahtjeve koji bivaju postavljeni već i pred vrlo mlade sportaše. Tako prevencija ozljeda započinje sa treningom.

Dva su temeljna zadatka koje plan treniranja mora obuhvatiti u djece sportaša kako bi se mladom organizmu omogućilo zdravo i nesmetano bavljenje sportom, te spriječilo moguće ozljede. Prvi je redosljed postupaka u samom treningu, što ćemo detaljnije pojasniti u ovom tekstu, dok je drugi princip podrške rastu i razvoju kroz trening, o čemu će više biti riječi kasnije. U osnovi, trening bi trebao izgledati isto i za djecu, kao i za zrele sportaše, kao što bi ovi osnovni pricipi trebali biti poštivani u svim sportskim disciplinama, od maratona, do akrobatskog rock 'n roll-a, od nogometa pa do streličarstva. Jer tijelo se pri podvrgavanju fizičkim naporima ponaša slično, te je ta predvidivost osnov planiranja trenažnog opterećenja. Tako svaki trening treba imati slijedeće sastavnice upravo ovim redosljedom:

  • Zagrijavanje- Cilj je podići tjelesnu temperaturu sa one adekvatne za mirovanje na onu pogodnu za fizičku aktivnost. U ovoj se fazi treninga podiže i krvni tlak, mišićni tonus, te puls. Uobičajeno je sve to činiti tijekom prvih petnaestak minuta treninga i to sklopom aerobnih vježbi poput trčanja, vožnje bicikla, veslanja, plivanja, ili preskakivanja vijače.
  • Razgibavanje-Služi pripremi zglobova, ligamenata i tetiva za napore koji će uslijediti u samom treningu. Uobičajeno se radi sklopom vježbi koje zovemo dinamičko istezanje, a koje smo svojevremeno zvali i vježbama oblikovanja. Trajanje ovog dijela treninga varira od 5-15 minuta, a u zavisnosti od sporta ili discipline, kao i od nivoa fizičkog opterećenja koje se u tom konkretnom treningu očekuje.
  • Trening-Je upravo to što mu i ime govori, dakle bavljenje osnovnom sportskom aktivnošću u obimu i dužini koja odgovora zahtjevima sporta, trenutnim mogućnostima sportaša, te periodičnom planu.
  • Istezanje-Po završetku fizičkih napora u centralnom dijelu treninga broj otkucaja srca u minuti, temperatura tijela, kao i krvni tlak rapidno padaju, spuštajući se brzo na razinu adekvatnu za mirovanje. No, mišićni tonus ostaje povišen i nakon toga. U svrhu ubrzanja i poboljšanja oporavka organizma, nastojimo što je prije moguće smanjiti rezidualni mišićni tonus i to upravo vježbama istezanja na kraju treninga. To činimo statičnim istezanjem koje poprilično sliči jogi, jer je i iz nje proizašlo. Ukupno trajanje istezanjua na kraju treninga varira od minimalno 10 pa sve do 30 minuta, a od zavisnosti od mnogih faktora.

Moram reći da se ova jednostavna i opće primjenjiva šablona nerijetko ne poštuje. Razlozi znaju biti razni, od kojih je najčešći nedostatno vrijeme za izvođenje cjelokupnog treninga. Jasno je da mlado tijelo koje je nedovoljno pripremljeno za trening, postaje više izloženo mogućim ozljedama. Isto tako, preskakivanje istezanja na kraju treninga ili njegov potpuni nedostatak gotovo izravno vodi u ozljede, od kojih se neke liječe dugo i teško. U koliko zbog bilo kojeg razloga mladi sportaš nema dovoljno vremena za zagrijavanje i razgibavanje prije samog treninga, tada on taj segement pripreme mora odraditi individualno prije početka trenažnog procesa. Identična je situacija i sa istezanjem poslije fizičkih napora, za koje često savjetujem da ga djeca izvode kod kuće, kada za njega na sportskom terenu nema uvjeta ili mogućnosti. Jer valja razumjeti da su napori koje podnosi mladi organizam u intenzivnoj sportskoj aktivnosti upravo takvi- intenzivni, te je za pravilan razvoj sa minimalnim rizikom od ozljeđivanja potrebno posvetiti maksimalnu pažnju prevenciji. A prevencija započinje upravo adekvatnom shemom dnevnog trenažnog procesa.

ODMOR

Tri su tipa umora. Prvi je akutni umor, a redovni je pratitelj fizičkih napora. Uobičajeno prolazi u odmoru do slijedećeg treninga. Kroničnog umora nisu pošteđena niti djeca. On se očituje u općem padu kako fizičkih, tako i psiholoških sposobnosti, uobičajeno je praćen bezvoljnošću, a rijetko drugim fizičkim simptomima. Lijek je duži odmor bez treninga, te smanjivanje ostalih obaveza (naročito onih vezanih uz vanškolske aktivnosti). Pretreniranost je pravo oboljenje i neće proći samo odmorom. Osim simptomima kroničnog umora, karakterizirano je i glavoboljama, vrtoglavicama, povraćanjem, bolovima u jednom ili više zglobova bez očitog razloga, ponekad i duže povišenom tjelesnom temperaturom, pa sve do naglog ubrzanja pulsa i najmanjim fizičkim naporom. Ovo je ozbiljna bolest i neizostavno traži stručnu pomoć, a javlja se kod visokomotiviranih sportaša sa isto tako visokim pragom boli, koji im dozvoljava dugo treniranje preko praga umora.

Jedan je američki kolega davno izrekao jednostavnu činjenicu, koja glasi: Sve dobre svari koje prouzroči trenažni proces događaju se u odmoru. Ovako jednostavna, ova se činjenica previđa i češće no što želimo priznati. Tako u svojoj ordinaciji nerijetko viđam kronično umorne mlade sportaše, a mnogo češće i ozljede uzrokovane upravo nedostatkom kvalitetnog odmora. A odmor nije samo vrijeme između dva treninga, već i ono u njemu. Pa krenimo redom.

Trening nije konstatna fizička aktivnost istog intenziteta. On je sastavljen od više ili manje ritmičnih segmenata, koji se ponavljaju u ciklusima. Između tih ciklusa slijedi odmor. Dva su osnovna tipa odmora u samom treningu. Jedan je kraći, a uobičajeno dolazi između dva kraća slična fizička opterećenja, dok je drugi duži i slijedi nakon jednog cijelog trenažnog kompleksa, kojih u treningu zna biti nekoliko.

Odmor između dva treninga silno je važan. Kako danas i djeca znaju biti opterećena sa više od pet treninga tjedno, nužno je osigurati da taj odmor bude kvalitetan. On se ne mora nužno svesti na izležavanje, no naročito kod fizički zahtjevnijih sportskih aktivnosti mora isključivati druge intenzivne tjelesne napore, a kako bi se mlado tijelo oporavilo i pripremilo za slijedeći trening.
Spavanje i njegova kvaliteta odlučujuće djeluju na oporavak, kao i trenažnu sposobnost. Nemiran san u djece može biti uzrokovan različitim faktorima, ali bi trebalo, kada god je to moguće, nakon nekvalitetnog sna izbjegavati fizičke aktivnosti maksimalne snage i izdržljivosti. Ako to znači da će s vremena na vrijeme dijete i propustiti pokoji trening, pa neka. I to je manja šteta od izlaganja povećanom riziku od ozljeđivanja.

Tjedni odmor obično se događa nedjeljom, nakon subotnjih natjecanja. Nerijetko, to je i jedini dan bez izrazitog fizičkog naprezanja. Povremeno, a kada je to moguće, valjalo bi protegnuti tjedni odmor i na cijeli vikend.

Odmor u makrociklusu, kako ga treneri u svom žargonu zovu, najčešće se odnosi na godišnji odmor nakon završene sezone natjecanja. Bilo bi dobro kada bi taj odmor trajao više tjedana, kako bi se mladi sportaš ne samo odmorio od fizičkih napora, već ponajprije ponovno zaželio treninga i natjecanja.

Bez obzira o kojem se odmoru radilo, pojednostavljeno govoreći, on može biti aktivan ili pasivan. Uobičajeno pod aktivnim odmorom podrazmjevamo neku drugu fizičku aktivnost, koja pomaže u oporavku organizma od treninga ili dužeg vremena provedenog u trenažnom procesu ili makrociklusu. No, aktivan odmor je učenje i škola, kada izolirana mentalna aktivnost zamjenje fizičku. Kod djece koja su u procesu intenzivnog treninga, planiranje odmora isto je toliko važno koliko i planiranje fizičkog opterećenja. Najbolji se rezultati postižu kada se u to planiranje uključe pored trenera i fizioterapeut, sam sportaš i njegovi roditelji.

KOMPENZACIJA

Kompenzirati, dakle nadomjestiti nešto, ima u različitim profesijama različito značenje, a čak i u različitim dijelovima medicine povlači za sobom drugačije konotacije. U sportskoj fizioterapiji, a naročito onom njenom dijelu koji se intenzivno bavi djecom sportašima u periodu rasta i razvoja ona predstavlja nezaobilazni segment ukupne brige o zdravom razvoju i prevenciji ozljeda.
Ostavimo li malo po strani one najvidljivije dijelove sportske aktivnosti djece, a to su sportski rezultati, jedan će sasvim drugi cilj isplivati na površinu kao važan, ako ne i najvažniji. To je podrška pravilnom razvoju djeteta. No, prilikom intenzivnog bavljenja određenom sportskom aktivnošću, može doći, ili pak redovno dolazi do preopterećenja jednog, ili zapostavljanja drugog dijela sustava za pokretanje. U tom osjetljivom periodu svačijeg života takvo stanje stvari može dovesti bilo do ozljeda, bilo do naglašavanja loših aspekata razvoja. No, možda je to najbolje prikazati primjerima kroz nekoliko sportova.

Tenis je u tom smislu i najjednostavniji primjer. Trenirajući ovaj sport, tijelo razvija snagu strane dominantnog ekstremiteta više no suprotnu. To će reći da je snaga desne ruke u dešnjaka tenisača veća od lijeve. Osim same ruke, ovdje je uključeno i mišićje ramenog obuča i gornjeg dijela leđa. Svjesni toga, stučnjaci iz fizčke pripreme i sportske fizioterapije već desetljećima preporučaju mladim tenisačima da unutar svog teniskog treninga uključe i tzv kompenzacijske vježbe koje će barem djelomično smanjiti tu neravnotežu u snazi mišića, a kako bi kralježnica zajedno sa zglobovima ramena dobila adekvatnu podršku u rastu.

Vaterpolo, s druge strane, neravnomjerno razvija gornju i donju polovicu tijela, uz intenzivno preopterećenje sustava vrat-rame, poradi pokreta koji se događaju prilikom hvatanja i šutiranja lopte iznad površine vode. Osim toga, zbog cijelog niza razloga, u ovom se sportu snažno opterećuje hrskavica u koljenom zglobu, kao i neki segmenti leđa. Cilj kompenzacijskih vježbi jest smanjiti loše aspekte treniranja vaterpola, te potom omogućiti pravilan rast, razvoj, kao i smanjenje rizika od ozljeđivanja.

Odbojka je godinama smatrana kao sjajan sport za podršku rastu i razvoju djece, čak i kod one koja imaju iskrivljenja kralježnice. Danas znamo da ona, osim što zbog mnogih i snažnih skokova koji mogu izazvati oštećenja na razini koljena i donjeg dijela leđa, pojačava neke krivine na kralježnici, uz neravnomjeran razvoj mišića prednje i stražnje strane trupa. I ovdje su nužne kompenzacijske vježbe ili čak kompenzacijski orjentirani treninzi.

Ovakvo nabrajanje moglo bi se nastaviti spominjući gotovo sve sportove redom. No, više od detaljnog razmatranja svakog sporta, te njegovih trenažnih i izvedbenih specifičnosti, važno je razumjeti princip. A on govori kako je tijelo u periodu razvoja i rasta u izrazito osjetljivom stanju, koje zahtjeva posebnu pažnju i skrb. Pretpostavka kako će bilo kakvo bavljenje bilo kojim sportom i u bilo kojim uvjetima biti dobro za bilo koje dijete, sasvim je kriva. Osim osnovnih fizičkih predispozicija koje svaki sport zahtjeva, valja obratiti pažnju na rizike koje on donosi, te ih razumnim i stručnim usmjeravanjem nastojati umanjiti. Realizacija tog cilja neizostavno zahtjeva interdisciplinarni pristup, čije jezgro čine trener, sportski fizioterapeut i kondicioni trener, a u nekim slučajevima i liječnik specijalist. Na taj način sport postaje uistinu podrška punom psihofizičkom razvoju, uz izbjegavanje nepotrebnih rizika, te stvaranje pretpostavki za nastanak novih sportskih zvijezda, koje će ponovo inspirirati nove generacije djece.

PREVENCIJA OZLJEDA

Često se govori da su ozljede sastavni dio sporta. I zaista, trčanje skakanje, igranje s loptom, reketom, a napose fizički kontakti uzrokuju čitav niz ozljeda. No jesu li baš sve one nužne, te koje se od njih i kako mogu spriječiti?

Govoreći o sustavu za pokretanje, možemo grubo podijeliti ozljede na traume i sindrome prenaprezanja u širem smislu. Ove prve odnose se na nagli nastanak ozljede bilo direktinim srazom sportaša sa drugim sportašem, ili nekim objektom na samom sportskom borilištu. Najšeće su to kontuzije i nagnječenja izazvana udarcima, ili pak distorzije, odnosno uganuća zglobova ili istegnuća tetivno mišićnog spleta kao posljedica prevelikih sila u određenom trenutku sportskog treninga ili natjecanja. Obično je kod svih trauma posve jasno određeno vrijeme njihova nastanka, te zbog intenziteta bolova zahtjevaju promptnu reakciju i pregled ili tretman liječnika. Iako je jasno da je traume teško spriječiti, naročito u kontaktnim sportovima poput rukometa, nogometa, košarke, ali i borilačkih vještina, neki statistički podaci i iskustvo nam govore drugačije. Tako znamo da se veći broj trauma događa na početku treninga i na njegovom kraju. Na početku često kao rezultat lošeg ili neodgovarajuće pripreme tijela za trening (zagrijavanja i razgibavanja), a na njegovu kraju poradi umora, te nedostatno brze svjesne procjene opasnosti, kao i slabijih mišićno-tetivnih refleksa zaduženih sa zaštitu najranjivijih dijelova lokomotornog sustava. Zato prevencija trauma počinje, ali ne završava u dobro planiranom trenažnom procesu, koji ako je prilagođen uzrastu i trenutnim mogućnostima jednog ili grupe sportaša, ne bi trebao uzrokovati veliki broj trauma tijekom sezone.

Sindromi prenaprezanja se, za razliku od trauma, pojavljuju polako i uobičajeno započinju minimalnim bolovima ili simptomima, koji s vremenom postaju sve snažniji i uočljiviji. Najpoznatiji su svakako kolokvijalni nazivi za neke od njih, kao što su skakačko koljeno, teniski lakat, trkačko koljeno, ili trkačka potkoljenica, pa potom odbojkaško rame i sl. Svi oni, ali i još cijeli niz drugih, predstavljaju oštećenja mekih tkiva nastala zbirom mikrotrauma uzrokovanih trenažnim procesom. I dok za vrlo mali broj sindroma prenaprezanja možemo naći uzrok u genetskoj predispoziciji, ili pak u anatomskim specifičnostima pojedinog sportaša, najveći njihov postotak uzrokovan je ipak samim trenažnim procesom. Upravo su te greške Amerikanci saželi u izraz „too much too soon", odnosno u prijevodu- previše, prerano. To će reći da je prejako fizičko opterećenje, ili prebrzo napredovanje u tom opterećenju, ili pak združena oba ova faktora  glavni uzročnici sindroma prenaprezanja, ali i nekih trauma. Tako ponovno kvalitetno planiranje trenažnog procesa od strane trenera, uz savjetovanje sa sportskim fizioterapeutom, ali i liječnikom, kondicionim trenerom, te po mogućnosti sa kolegama trenerima iz istog sporta dobiva na važnosti. Ova multilateralna izmjena iskustava, te planiranje treninga neizostavno će pridonjeti smanjenju broja ozljeda među sportašima, kako onim profesionalnim, tako i kod djece. Na žalost, u praksi je to rijetko slučaj, te je poradi cijelog niza što objektivnih, što subjektivnih razloga cijeli ovaj nimalo lak zadatak postavljen na pleća jednog jedinog trenera, koji je u poziciji biti sam svoj korektiv. Omogućavanje cjeloživotnog obrazovanja za trenerski kadar, naročito one koji rade s djecom, uz dostupnost adekvatnog savjeta sportskog fizioterapeuta ili sportskog liječnika osnov su prevencije ozljeda u sportu. No, sve to ne umanjuje potrebu individualne prevencije. Ona se u djece temelji na redovitim pregledima liječnika specijaliste sportske medicine, kao i brzom alarmiranju trenera i roditelja o novonastaloj ozljedi ili bolovima. Dijete valja naučiti da bolovi nisu dio treninga i natjecanja, a da se poznata „no pain, no gain" (boz bolova nema napredovanja- u sportu)  ne može odnositi na njih.

LIJEČENJE OZLJEDA

Djeca su posve specifična, kako u pogledu zahtjeva koje pred njih treba postaviti jedan trenažni proces, tako i u dijagnostici i liječenju sportskih ozljeda. Nije uzalud unutar medicine posebna subspecijalizacija iz dječije ortopedije. Njen je cilj liječiti poremećaje na sustavu za pokretanje koji se događaju unutar perioda rasta i razvoja. Upravo tako i sportska fizioterapija polaže posebnu pažnju na sportsku aktivnost djece, te nastoji svojim tehnikama, a u dogovoru sa trenerima i liječnicima drugih specijalnosti, pružiti djeci potporu zdravom rastu, te na vrijeme prepoznati ozljede i potom ih sanirati najbrže što je moguće. U tom je zadatku pomoć roditelja od neizmjerne važnosti.

Prvi problem s kojim se susrećemo kod djece svakako je nedovoljno razvijen „bolometar". To je onaj osjećaj koji nama odraslima govori koja je bol jaka, a koja slaba, te shodno tome i koja bolnost zahtjeva stručnu medicinsku pomoć, koja pak kućno liječenje, a koja će vjerojatno proći sama od sebe. Taj „bolometar" razvili smo s vremenom i on se oslanja na iskustva koja smo sa različitim bolovima unutar različitih oboljenja i ozljeda imali u prošlosti. Djeca, za razliku od nas, imaju vrlo kratku prošlost i malo iskustva, te njihov „bolometar" nije još dobro uštiman. Tako nije rijetkost da ono može percipirati samo dvije krajnosti- boli i ne boli. U tom smislu, postaviti djetetu pitanje boli li te malo ili jako, često je posve besmisleno. Za temu percepcije bolnosti valja imati na umu da u posebno kompetitivnim sportskim sredinama može biti nepopularno priznati ozljedu ili bolnost, te neka djeca treniraju usprkos bolovima i ozljedama. To može biti opasno, naročito stoga što kasnijim dolaskom na pregled i liječenje, ono biva znatno duže i kompleksnije.

Sve u svemu, svaka ozljeda čija je posljedica vidljiv otok, značajnije oštećenje kože ili bolnost koja traje duže od 24-48 sati bez znakova slabljenja zaslužuje pažnju i što hitniji liječnički pregled i tretman. Kronične ozljede, koje niti u djece nisu rijetkost, a traju više tjedana, pa čak i mjeseci, traže posebnu i vrlo specijaliziranu skrb, u kojem glavnu riječ imaju ortoped, te sportski fizioteraput. U liječenju svih tih ozljeda jasno treba naznačiti tri faze. Prva je primarna terapija i izvodi se u specijalističkoj ortopedskoj ili fizioterapeutskoj ordinaciji, te obuhvaća dijagnostiku i prvo zbrinjavanje ozljede. Druga faza sastoji se uobičajeno od fizioterapijskih tehnika, bilo da se radi o punoj fizioterapiji, ili pak o nekom vidu vježbi iz njenog domena. Cilj je ovog terapijskog dijela potpuno smiriti upalni proces, privesti cijeljenje svome kraju i osposobiti ozljeđeni segment za sportske napore. Treći, i po mojem osobnom mišljenju i najvažniji dio liječenja, jest povratak ozljeđenog sportaša u samu sportsku aktivnost. Unutar njega važno je učiniti još jedan detalj, a to je detektirati eventualne rizike u samom treningu koji mogu doprinjeti ponovnom ozljeđivanju, te ih u suradnji sa trenerom otkloniti. Takva modifikacija trenažnog procesa, na žalost, rijetko se izvodi, jer ili je vremena premalo, ili je razumjevanje procesa nastanka ozljede slabo, te se jedan dio ozljeđene djece ponovno ozljeđuje već u prvim treninzima poslije završene terapije. Zaista, suradnja između medicine i trenerske profesije u cijelosti danas je daleko bolja no što je bila prije desetak godina, no na tom se polju još može i mora poraditi.

Sama sportska fizioterapija, kao mjesto razumjevanja generiranja sportskih ozljedan, načina njihove sanacije, kao i metoda opće i specijalne prevencije unutar i van sportskih aktivnosti, bitno se razlikuje od klasične fizioterapije. Bilo bi dobro da svaki sportski klub ima svog fizioterapeuta, no iluzorno je očekivati da će se takav organizacijski iskorak dogoditi u dogledno vrijeme. Do tada dobro je imati svog sportskog fizioteraputa od povjerenja kojem će se mladi sportaš obratiti pri prvim znacima ozljede, kao i za sve one savjete nužne u svakodnevnoj sportskoj aktivnosti.

  • Kontakti
Scipion fizioterapija - Fizioterapija, manipulativna terapija, masaža, kinezioterapija, terapija udarnim valom (ESWT)...

Scipion fizioterapijaFizioterapija, manipulativna terapija, masaža, kinezioterapija, terapija udarnim valom (ESWT)...

  • Adresa: Milutina Bataje 14A (Zamet), Rijeka
  • Mob: 091 1684 575
  • Tel: +385 (051) 684-576, 684-575, 684-577
  • Fax: +385 (051) 684-576
  • E-mail: mistura@scipion.hr

Pošaljite upit